a tako dugo sam čekao…

A TAKO DUGO SAM CEKAO

Imam osjecaj da sam nesto propustio. Jesen i zima su bile duge i kišovite. Sve je bilo tmurno, turbulentno, razdražujuce, baš kao i u mojoj duši. Hladnoća, vlaga i magla uvukla mi se u kosti, a u duši orkani i tmina. Tko si u takvoj situaciji nebi poželio da ga sunce ogrije? Čekaš i čekaš toplinu, neku ugodnu nježnu promjenu. Očekuješ od prirode spas, misleći da će toplina sunca, miris cvijeća, lijepe i šarolike boje drveća kao duga na nebu unijeti toplinu i novu nadu u tvoju žednu i napaćenu dušu, žednu ljepote, mirisa i bliskosti. A ono tamo, svakodnevnica te pojede-to monotono ponavljanje… Jučer je bilo kao i prekjučer, a sutra ce biti kao i prekosutra. Ta svakodnevnica te toliko zarobila, ta svakodnevnica te drži kao šine vlak u tračnicama-a ti si auto i želiš voziti sasvim drugim putovima. Ne, ti si tegleća marva, a želio bi biti ptica i letjeti u svim smjerovima - ne uvijek uz vjetar već i protiv njega – košta što košta. Čekaš početak proljeća kao što čovječanstvo čeka novu godinu. Odbrojavaš dane i minute. Sve svoje misli i nade ulažes na jednu kartu, kao kockar koji je sve izgubio i jedini spas vidi u pokeru aseva. I što se dogadja? Ti si radio noćnu smjenu. Nakon posla vozio si u novi dan. Gledao si izlazak sunca. Promatrao kako iz noći polako nastaje dan. Ali ne, svakodnevnica ti nalaže kao dresiranoj životinji, kao programiranom automatu ti se voziš, ulaziš u stan, pališ kompjutor, otvaraš pivu, motaš cigaretu i prolistavaš adrese u tvom kompjutoru i pregledavaš tvoju poštu. Gledaš sto ima na «iskrici» i sve to tako dugo, dok te umor ne savlada i ne odeš u krevet. I dok ti blaženo spavaš, ljudi izlaze na ulice, djeca se igraju na ulici, ljudi obradjuju vrt, netko kosi travu, netko sadi cvijeće, a netko sjedi na terasi, pije kavu i uživa u prvom danu proljeća. Ne kalendarski, već onako pravo - priroda si je dala za pravo da sama odlučuje kada će se najaviti. Nju ne zanimaju naši kalendari, naša pravila i norme ponašanja.
Ja spavam, budim se kasno poslije podne, kad je proljeće već dalo sve svoje čari.
A tako dugo sam čekao.
A tako dugo sam čekao da pozdravim prvi dan proljeća. Imam osjećaj da sam nešto propustio. Imam osjećaj kao da sam čekao Novu godinu i u par je zadnjih sekudi pukla cijev od vode u kuhinji, a ja tjeran inercijom svakodnevnice popravljao sam vodovod, dok su se drugi radovali, slavili i čestitali si sve najbolje u budućnosti...
Ja sam stigao na kraj kada je sve bilo gotovo, kada su si svi čestitali i ispucali sve rakete…
Tako sam se i ja danas osjećao-proljeće je došlo u svom eksplozivnom čaru.
Čarolije je nestalo, a tako dugo sam čekao…