Dobro jutro pospanima a i onom drugima...
Danas je nekako tužno jutarnje i neka sitna kišica monotono dobuje po prozorima... Svira neku svoju melodiju, laganog i jednoličnoga ritma. Ne, ne plašite se, neću «kukumakati» ili ne daj Bože .... Neću i ne tugujem, unatoč ovoga tužnog i sumornoga jutra. Novi radni dan je započeo i donosi svoje. Samo me ta kišica malo dotakla…
Sjetih se nekih ranijih vremena, kada je sunce svojom toplinom činilo svoje... da, da... ne samo sunce, jer bio je i netko pored mene, a Arsen je pjevušio neku pjesmicu: "…sa okusom soli i okusom mora..." Možda će netko pomisliti da razmišljam poput Rajka Dujmića i njegove "Za dobra,stara vremena" ...a ne, samo malo… i u ovo jutro, dok pijem kavicu, preletih preko i kroz jedno vrijeme, meni drago. Je, to je prošlost, a sada samo uspomene, od kojih se i u kojima se ne može živjeti, no i nije zabranjeno vratiti pogled malo unatrag, osmjehnuti se na nešto lijepo, a prošlo. Hm…, prisjetim se i nečijih riječi sada «…najljepše je što je sada i što traje...» Možda se i nisam slagao s time… zaključujem da tu ima istine. Lijepo je što traje, a ono od ranije vjerojatno i nije bilo tako jer nije imalo trajno značenje.
Molim "pučanstvo" Kluba da mi ne zamjeri što se u jutro javih s ovako zbrkanim mislima. Nisam kriv. Vjerojatno ova kišica probudi u meni neko čudno raspoloženje... da, da, vjerojatno?!
No, sve se mijenja. Sada dođoše i nekakve ptičice i čuje se veseli cvrkut... počinje novi dan i dolaze nova događanja, a uskoro će naići i Mile...
Uvijek ima neki novi vic ili neku… svoju priču...
Nema komentara:
Objavi komentar