ovoga puta sam zaista dobro prošao
gazda je bio normalan tip
i rekao je cijenu i znao sam
da imam za pet mjeseci stanarine.
posebna kuhinja i posebna spavaća soba
posebna kupaonica sa veš mašinom iz 75'
imam čak i vlastitu baštu
do koje stižem vlastitim stepenicama.
prve susjede sam vidio tek za tjedan dana.
nije bilo buke pa su me pustili na miru.
bio je to lijep osjećaj:
pet mjeseci pića
pet mjeseci pisanja
pet mjeseci spavanja
bez pasa i bez djece.
iako znam da bih pse
još nekako i podnio.
imam samo jedan truli zid u kuhinji
i to je prava sreća - sjećam se: nekad sam
mjesecima spavao na madracu na podu
među trulim zidovima,
boljela su me koljena i boljela su me ramena,
i često nisam mogao ustati.
teško sam podnosio jesen i zimu.
i u proljeće je sve smrdjelo po trulim zidovima.
po ljetu mi je bilo svejedno
i dalje su me boljela koljena i ramena,
ali ne i ovdje: samo jedan truli zid u kuhinji
za mene više ne predstavlja nikakav problem.
sad imam svoju baštu sa cvijećem.
imam svoj kompjuter i imam svoje misli.
nek' me vide sad sve gazdarice koje su me uništavale
zbog ovog ili zbog onog, zbog razbijenih vrata
zbog stanarine koja bi zakasnila samo jedan dan
zbog svojih pijanih muževa koji su ih tukli;
kad god bi kucale na moja vrata
nadao sam se da njihovi muževi negdje piju
i nadao sam se da će doći kući i da će ih prebiti:
te debele kuje sa viklerima u kosi.
novi život za mene u 3 ujutro
sjedim u svojoj bašti i gledam cvijeće.
lijepo je.
kao da ga vidim prvi put.
nedjelja, 1. svibnja 2011.
elwis: UZ PRVI DAN PROLJEĆA 2004.
Dobro jutro pospanima a i onom drugima...
Danas je nekako tužno jutarnje i neka sitna kišica monotono dobuje po prozorima... Svira neku svoju melodiju, laganog i jednoličnoga ritma. Ne, ne plašite se, neću «kukumakati» ili ne daj Bože .... Neću i ne tugujem, unatoč ovoga tužnog i sumornoga jutra. Novi radni dan je započeo i donosi svoje. Samo me ta kišica malo dotakla…
Sjetih se nekih ranijih vremena, kada je sunce svojom toplinom činilo svoje... da, da... ne samo sunce, jer bio je i netko pored mene, a Arsen je pjevušio neku pjesmicu: "…sa okusom soli i okusom mora..." Možda će netko pomisliti da razmišljam poput Rajka Dujmića i njegove "Za dobra,stara vremena" ...a ne, samo malo… i u ovo jutro, dok pijem kavicu, preletih preko i kroz jedno vrijeme, meni drago. Je, to je prošlost, a sada samo uspomene, od kojih se i u kojima se ne može živjeti, no i nije zabranjeno vratiti pogled malo unatrag, osmjehnuti se na nešto lijepo, a prošlo. Hm…, prisjetim se i nečijih riječi sada «…najljepše je što je sada i što traje...» Možda se i nisam slagao s time… zaključujem da tu ima istine. Lijepo je što traje, a ono od ranije vjerojatno i nije bilo tako jer nije imalo trajno značenje.
Molim "pučanstvo" Kluba da mi ne zamjeri što se u jutro javih s ovako zbrkanim mislima. Nisam kriv. Vjerojatno ova kišica probudi u meni neko čudno raspoloženje... da, da, vjerojatno?!
No, sve se mijenja. Sada dođoše i nekakve ptičice i čuje se veseli cvrkut... počinje novi dan i dolaze nova događanja, a uskoro će naići i Mile...
Uvijek ima neki novi vic ili neku… svoju priču...
Danas je nekako tužno jutarnje i neka sitna kišica monotono dobuje po prozorima... Svira neku svoju melodiju, laganog i jednoličnoga ritma. Ne, ne plašite se, neću «kukumakati» ili ne daj Bože .... Neću i ne tugujem, unatoč ovoga tužnog i sumornoga jutra. Novi radni dan je započeo i donosi svoje. Samo me ta kišica malo dotakla…
Sjetih se nekih ranijih vremena, kada je sunce svojom toplinom činilo svoje... da, da... ne samo sunce, jer bio je i netko pored mene, a Arsen je pjevušio neku pjesmicu: "…sa okusom soli i okusom mora..." Možda će netko pomisliti da razmišljam poput Rajka Dujmića i njegove "Za dobra,stara vremena" ...a ne, samo malo… i u ovo jutro, dok pijem kavicu, preletih preko i kroz jedno vrijeme, meni drago. Je, to je prošlost, a sada samo uspomene, od kojih se i u kojima se ne može živjeti, no i nije zabranjeno vratiti pogled malo unatrag, osmjehnuti se na nešto lijepo, a prošlo. Hm…, prisjetim se i nečijih riječi sada «…najljepše je što je sada i što traje...» Možda se i nisam slagao s time… zaključujem da tu ima istine. Lijepo je što traje, a ono od ranije vjerojatno i nije bilo tako jer nije imalo trajno značenje.
Molim "pučanstvo" Kluba da mi ne zamjeri što se u jutro javih s ovako zbrkanim mislima. Nisam kriv. Vjerojatno ova kišica probudi u meni neko čudno raspoloženje... da, da, vjerojatno?!
No, sve se mijenja. Sada dođoše i nekakve ptičice i čuje se veseli cvrkut... počinje novi dan i dolaze nova događanja, a uskoro će naići i Mile...
Uvijek ima neki novi vic ili neku… svoju priču...
a tako dugo sam čekao…
A TAKO DUGO SAM CEKAO
Imam osjecaj da sam nesto propustio. Jesen i zima su bile duge i kišovite. Sve je bilo tmurno, turbulentno, razdražujuce, baš kao i u mojoj duši. Hladnoća, vlaga i magla uvukla mi se u kosti, a u duši orkani i tmina. Tko si u takvoj situaciji nebi poželio da ga sunce ogrije? Čekaš i čekaš toplinu, neku ugodnu nježnu promjenu. Očekuješ od prirode spas, misleći da će toplina sunca, miris cvijeća, lijepe i šarolike boje drveća kao duga na nebu unijeti toplinu i novu nadu u tvoju žednu i napaćenu dušu, žednu ljepote, mirisa i bliskosti. A ono tamo, svakodnevnica te pojede-to monotono ponavljanje… Jučer je bilo kao i prekjučer, a sutra ce biti kao i prekosutra. Ta svakodnevnica te toliko zarobila, ta svakodnevnica te drži kao šine vlak u tračnicama-a ti si auto i želiš voziti sasvim drugim putovima. Ne, ti si tegleća marva, a želio bi biti ptica i letjeti u svim smjerovima - ne uvijek uz vjetar već i protiv njega – košta što košta. Čekaš početak proljeća kao što čovječanstvo čeka novu godinu. Odbrojavaš dane i minute. Sve svoje misli i nade ulažes na jednu kartu, kao kockar koji je sve izgubio i jedini spas vidi u pokeru aseva. I što se dogadja? Ti si radio noćnu smjenu. Nakon posla vozio si u novi dan. Gledao si izlazak sunca. Promatrao kako iz noći polako nastaje dan. Ali ne, svakodnevnica ti nalaže kao dresiranoj životinji, kao programiranom automatu ti se voziš, ulaziš u stan, pališ kompjutor, otvaraš pivu, motaš cigaretu i prolistavaš adrese u tvom kompjutoru i pregledavaš tvoju poštu. Gledaš sto ima na «iskrici» i sve to tako dugo, dok te umor ne savlada i ne odeš u krevet. I dok ti blaženo spavaš, ljudi izlaze na ulice, djeca se igraju na ulici, ljudi obradjuju vrt, netko kosi travu, netko sadi cvijeće, a netko sjedi na terasi, pije kavu i uživa u prvom danu proljeća. Ne kalendarski, već onako pravo - priroda si je dala za pravo da sama odlučuje kada će se najaviti. Nju ne zanimaju naši kalendari, naša pravila i norme ponašanja.
Ja spavam, budim se kasno poslije podne, kad je proljeće već dalo sve svoje čari.
A tako dugo sam čekao.
A tako dugo sam čekao da pozdravim prvi dan proljeća. Imam osjećaj da sam nešto propustio. Imam osjećaj kao da sam čekao Novu godinu i u par je zadnjih sekudi pukla cijev od vode u kuhinji, a ja tjeran inercijom svakodnevnice popravljao sam vodovod, dok su se drugi radovali, slavili i čestitali si sve najbolje u budućnosti...
Ja sam stigao na kraj kada je sve bilo gotovo, kada su si svi čestitali i ispucali sve rakete…
Tako sam se i ja danas osjećao-proljeće je došlo u svom eksplozivnom čaru.
Čarolije je nestalo, a tako dugo sam čekao…
Imam osjecaj da sam nesto propustio. Jesen i zima su bile duge i kišovite. Sve je bilo tmurno, turbulentno, razdražujuce, baš kao i u mojoj duši. Hladnoća, vlaga i magla uvukla mi se u kosti, a u duši orkani i tmina. Tko si u takvoj situaciji nebi poželio da ga sunce ogrije? Čekaš i čekaš toplinu, neku ugodnu nježnu promjenu. Očekuješ od prirode spas, misleći da će toplina sunca, miris cvijeća, lijepe i šarolike boje drveća kao duga na nebu unijeti toplinu i novu nadu u tvoju žednu i napaćenu dušu, žednu ljepote, mirisa i bliskosti. A ono tamo, svakodnevnica te pojede-to monotono ponavljanje… Jučer je bilo kao i prekjučer, a sutra ce biti kao i prekosutra. Ta svakodnevnica te toliko zarobila, ta svakodnevnica te drži kao šine vlak u tračnicama-a ti si auto i želiš voziti sasvim drugim putovima. Ne, ti si tegleća marva, a želio bi biti ptica i letjeti u svim smjerovima - ne uvijek uz vjetar već i protiv njega – košta što košta. Čekaš početak proljeća kao što čovječanstvo čeka novu godinu. Odbrojavaš dane i minute. Sve svoje misli i nade ulažes na jednu kartu, kao kockar koji je sve izgubio i jedini spas vidi u pokeru aseva. I što se dogadja? Ti si radio noćnu smjenu. Nakon posla vozio si u novi dan. Gledao si izlazak sunca. Promatrao kako iz noći polako nastaje dan. Ali ne, svakodnevnica ti nalaže kao dresiranoj životinji, kao programiranom automatu ti se voziš, ulaziš u stan, pališ kompjutor, otvaraš pivu, motaš cigaretu i prolistavaš adrese u tvom kompjutoru i pregledavaš tvoju poštu. Gledaš sto ima na «iskrici» i sve to tako dugo, dok te umor ne savlada i ne odeš u krevet. I dok ti blaženo spavaš, ljudi izlaze na ulice, djeca se igraju na ulici, ljudi obradjuju vrt, netko kosi travu, netko sadi cvijeće, a netko sjedi na terasi, pije kavu i uživa u prvom danu proljeća. Ne kalendarski, već onako pravo - priroda si je dala za pravo da sama odlučuje kada će se najaviti. Nju ne zanimaju naši kalendari, naša pravila i norme ponašanja.
Ja spavam, budim se kasno poslije podne, kad je proljeće već dalo sve svoje čari.
A tako dugo sam čekao.
A tako dugo sam čekao da pozdravim prvi dan proljeća. Imam osjećaj da sam nešto propustio. Imam osjećaj kao da sam čekao Novu godinu i u par je zadnjih sekudi pukla cijev od vode u kuhinji, a ja tjeran inercijom svakodnevnice popravljao sam vodovod, dok su se drugi radovali, slavili i čestitali si sve najbolje u budućnosti...
Ja sam stigao na kraj kada je sve bilo gotovo, kada su si svi čestitali i ispucali sve rakete…
Tako sam se i ja danas osjećao-proljeće je došlo u svom eksplozivnom čaru.
Čarolije je nestalo, a tako dugo sam čekao…
Ma, što izabrao? Tko me je što pitao??
Zašto mi se nekada učini kao da neke riječi ostanu lebdjeti u zraku, kao da im nedostaje točka? Sada nakon svakoga «razgovora», osjećam potrebu nastaviti ga, produljiti, možda u traganju za bliženjem onoga "trajanja".
Voljeti, voljenje, ljubav...? Činilo mi se da točno znam što je to, da bi se opetovano vraćalo shvaćanje o «grešci u koracima», u konačnici se opredjeljujući za konstataciju da je ono što se ljubavlju naziva pravo, samo ako je zadnje, a da su sve prije toga samo obične zablude, produbljujući taj zaključak dodatkom nekakvih samoprijegora… «nije bilo ljubavi» i po sistemu "koliko daješ-toliko primaš" konačno pitanje kao zaključak: Pa što se drugo i moglo očekivati?!
…a, kada je trebalo o tome progovoriti, zamnom su se kao rep vukle zadrške.
Uvijek su u «igri» bile krive prosudbe, ili još je bolje bilo lagati samoga sebe, jednostrano izgrađujući zamišljene odnose sa "zrak-ljudima". Trebalo je "odrasti" da se smogne hrabrosti popričati sam sa sobom; priznati da se uvijek radilo samo o pokušajima kupovanja: osmjeha, lijepe riječi, pažnje…, u konačnici ljubav "ovih" ili "onih", ne shvaćajući, ali, «ne daj Bog ostati dužan», bez obzira na cijenu, uredno plaćajući...
Otriježnjenje je došlo zajedno sa žaljenjem, ali i osjećajem pobjede.
Otuda se dalje kreće punim jedrima, zar ne?
U "čahuri" koju stvori čovjek, dobro je. Možda ne često lijepo, ali dobro. "Smišljeno" kretanje u nešto sada svrstaš u "pobjedu", jer, Bože moj, do sada su drugi smišljali, a sada si ti "glavna faca" i kao vladaš situacijom; sada sve znaš i ništa ti se nepredviđeno ne može dogoditi...
Ali, nije lijepo uvijek biti sam, pa prihvatiš nešto od toga "smišljeno", a samo jedno slovo ti sve uprska, jer velika je razlika od smišljenoga do osmišljenoga, a kada to "o" izraste, nema druge do pogledati u oči riječi "podnašanje" i opet prihvatiti činjenicu da «plaćanju» nema kraja, ili...
Ma, što to meni treba?
To je trenutak kada "puca film", kada "definitivno" zaključuješ kako je jednima zapisano: "biti u dvoje", a drugima "biti sam". I... pomiriš se s tim!
Nevjerojatno, ali ubrzo bilježiš "uspjehe", posebice na poslu kojim se baviš. Sve ti ide "od ruke", probleme rješavaš bolje od svih, brže od svih, nitko ti nije ravan, nitko ne može kao ti-postaješ nezamjenjiv.
Kako? Zašto? Zašto ne prije tako?
Zato što si bacao "bisere pred svinje", zato što si ono pravo «ja» zatvarao dobrim lokotom, a sad se možeš davati, dokazivati...
Ej, zar opet dokazivanje? Zar ti ono već nije dovoljno poznato? Dokazivanje da si dobar, zaista dobar, da ne želiš zlo, da voliš, da nisi kriv..?
Ej, živote, ..bemti sve?!
Ali, to si izabrao!
Ma, što izabrao? Tko me je što pitao??
Voljeti, voljenje, ljubav...? Činilo mi se da točno znam što je to, da bi se opetovano vraćalo shvaćanje o «grešci u koracima», u konačnici se opredjeljujući za konstataciju da je ono što se ljubavlju naziva pravo, samo ako je zadnje, a da su sve prije toga samo obične zablude, produbljujući taj zaključak dodatkom nekakvih samoprijegora… «nije bilo ljubavi» i po sistemu "koliko daješ-toliko primaš" konačno pitanje kao zaključak: Pa što se drugo i moglo očekivati?!
…a, kada je trebalo o tome progovoriti, zamnom su se kao rep vukle zadrške.
Uvijek su u «igri» bile krive prosudbe, ili još je bolje bilo lagati samoga sebe, jednostrano izgrađujući zamišljene odnose sa "zrak-ljudima". Trebalo je "odrasti" da se smogne hrabrosti popričati sam sa sobom; priznati da se uvijek radilo samo o pokušajima kupovanja: osmjeha, lijepe riječi, pažnje…, u konačnici ljubav "ovih" ili "onih", ne shvaćajući, ali, «ne daj Bog ostati dužan», bez obzira na cijenu, uredno plaćajući...
Otriježnjenje je došlo zajedno sa žaljenjem, ali i osjećajem pobjede.
Otuda se dalje kreće punim jedrima, zar ne?
U "čahuri" koju stvori čovjek, dobro je. Možda ne često lijepo, ali dobro. "Smišljeno" kretanje u nešto sada svrstaš u "pobjedu", jer, Bože moj, do sada su drugi smišljali, a sada si ti "glavna faca" i kao vladaš situacijom; sada sve znaš i ništa ti se nepredviđeno ne može dogoditi...
Ali, nije lijepo uvijek biti sam, pa prihvatiš nešto od toga "smišljeno", a samo jedno slovo ti sve uprska, jer velika je razlika od smišljenoga do osmišljenoga, a kada to "o" izraste, nema druge do pogledati u oči riječi "podnašanje" i opet prihvatiti činjenicu da «plaćanju» nema kraja, ili...
Ma, što to meni treba?
To je trenutak kada "puca film", kada "definitivno" zaključuješ kako je jednima zapisano: "biti u dvoje", a drugima "biti sam". I... pomiriš se s tim!
Nevjerojatno, ali ubrzo bilježiš "uspjehe", posebice na poslu kojim se baviš. Sve ti ide "od ruke", probleme rješavaš bolje od svih, brže od svih, nitko ti nije ravan, nitko ne može kao ti-postaješ nezamjenjiv.
Kako? Zašto? Zašto ne prije tako?
Zato što si bacao "bisere pred svinje", zato što si ono pravo «ja» zatvarao dobrim lokotom, a sad se možeš davati, dokazivati...
Ej, zar opet dokazivanje? Zar ti ono već nije dovoljno poznato? Dokazivanje da si dobar, zaista dobar, da ne želiš zlo, da voliš, da nisi kriv..?
Ej, živote, ..bemti sve?!
Ali, to si izabrao!
Ma, što izabrao? Tko me je što pitao??
Pretplati se na:
Komentari (Atom)