Zašto mi se nekada učini kao da neke riječi ostanu lebdjeti u zraku, kao da im nedostaje točka? Sada nakon svakoga «razgovora», osjećam potrebu nastaviti ga, produljiti, možda u traganju za bliženjem onoga "trajanja".
Voljeti, voljenje, ljubav...? Činilo mi se da točno znam što je to, da bi se opetovano vraćalo shvaćanje o «grešci u koracima», u konačnici se opredjeljujući za konstataciju da je ono što se ljubavlju naziva pravo, samo ako je zadnje, a da su sve prije toga samo obične zablude, produbljujući taj zaključak dodatkom nekakvih samoprijegora… «nije bilo ljubavi» i po sistemu "koliko daješ-toliko primaš" konačno pitanje kao zaključak: Pa što se drugo i moglo očekivati?!
…a, kada je trebalo o tome progovoriti, zamnom su se kao rep vukle zadrške.
Uvijek su u «igri» bile krive prosudbe, ili još je bolje bilo lagati samoga sebe, jednostrano izgrađujući zamišljene odnose sa "zrak-ljudima". Trebalo je "odrasti" da se smogne hrabrosti popričati sam sa sobom; priznati da se uvijek radilo samo o pokušajima kupovanja: osmjeha, lijepe riječi, pažnje…, u konačnici ljubav "ovih" ili "onih", ne shvaćajući, ali, «ne daj Bog ostati dužan», bez obzira na cijenu, uredno plaćajući...
Otriježnjenje je došlo zajedno sa žaljenjem, ali i osjećajem pobjede.
Otuda se dalje kreće punim jedrima, zar ne?
U "čahuri" koju stvori čovjek, dobro je. Možda ne često lijepo, ali dobro. "Smišljeno" kretanje u nešto sada svrstaš u "pobjedu", jer, Bože moj, do sada su drugi smišljali, a sada si ti "glavna faca" i kao vladaš situacijom; sada sve znaš i ništa ti se nepredviđeno ne može dogoditi...
Ali, nije lijepo uvijek biti sam, pa prihvatiš nešto od toga "smišljeno", a samo jedno slovo ti sve uprska, jer velika je razlika od smišljenoga do osmišljenoga, a kada to "o" izraste, nema druge do pogledati u oči riječi "podnašanje" i opet prihvatiti činjenicu da «plaćanju» nema kraja, ili...
Ma, što to meni treba?
To je trenutak kada "puca film", kada "definitivno" zaključuješ kako je jednima zapisano: "biti u dvoje", a drugima "biti sam". I... pomiriš se s tim!
Nevjerojatno, ali ubrzo bilježiš "uspjehe", posebice na poslu kojim se baviš. Sve ti ide "od ruke", probleme rješavaš bolje od svih, brže od svih, nitko ti nije ravan, nitko ne može kao ti-postaješ nezamjenjiv.
Kako? Zašto? Zašto ne prije tako?
Zato što si bacao "bisere pred svinje", zato što si ono pravo «ja» zatvarao dobrim lokotom, a sad se možeš davati, dokazivati...
Ej, zar opet dokazivanje? Zar ti ono već nije dovoljno poznato? Dokazivanje da si dobar, zaista dobar, da ne želiš zlo, da voliš, da nisi kriv..?
Ej, živote, ..bemti sve?!
Ali, to si izabrao!
Ma, što izabrao? Tko me je što pitao??
Nema komentara:
Objavi komentar